Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Vlasti u BiH nisu svjesne da su LGBT osobe dio našeg društva, te smatra- ju da su prava LGBT osoba manje važna od prava drugih grupa. Ovaj stav se uglavnom opravdava veoma malim brojem vidljivih LGBT osoba i uobičaje- nim mišljenjem da to (misleći na homoseksualnost) i oni_e (misleći na LGBT osobe) ne postoji_e u BiH. Kada se raspravlja o LGBT pravima, bh. institucije nisu dovoljno senzibilne da primjete ili da se bave pitanjima i problemima sa kojima se LGBT osobe susreću svakodnevno, te pretpostavljaju da je zabrana diskriminacije, koja je regulisana u Zakonu o zabrani diskriminacije u BiH, dovoljna za omogućavanje zaštite i jednakosti LGBT osoba sa ostalim građa- nima BiH.

Sexual minorities --- Social conditions.

Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Sarajevski otvoreni centar je od februara do jula 2013. godine radio na istraživanju problema i potreba LGBT osoba u Bosni i Hercegovini. Inicijalni cilj ovog istraživanja je bio locirati stvarne probleme i procijeniti konkretne potrebe LGBT osoba u BiH kako bi se moglo, argumentirajući preciznim podacima, dalje raditi na rješavanju tih problema kroz konkretni rad sa institucijama, kroz zagovaranje, edukaciju, sastanke i savjetovanja, za koje se pokaže da diskriminiraju LGBT osobe, ne obavljaju svoj posao u skladu sa etikom ili na bilo koji drugi način ne zaustavljaju politiku selektivnog branjenja ljudskih prava. Interdisciplinaran teorijski pristup u uvodu u analizu bio nam je neophodan kako bi se iz nekoliko perspektiva osvijetlila sva složenost socioloških fenomena, te kako bi se napravio prostor za smještanje konkretnih podataka bosanskohercegovačkog konteksta u širi teorijski okvir. Upitnicima se ispitivalo kako osobe neheteronormativnog rodnog i spolnog identiteta, te seksualne orijentacije žive u BiH – koje osobe iz njihovog okruženja znaju za njihove LGBT identitete i da li podržavaju, da li su i gdje doživjele diskriminaciju i nasilje, kako su se odnosile prema takvom vidu ugrožavanja svojih ljudskih prava, kako je društvo i pravni sistem reagovao, šta misle o Paradi ponosa i imaju li povjerenje u policiju, da li njihovo psihičko zdravlje strada tvog straha i homofobije koju trpe zbog svoje seksualnosti ili rodnog izražavanja, te kako se zdravstveni radnici_e odnose prema njima. Također, ispitivali su se stavovi LGBT osoba o njihovim društvenim potrebama, o tome šta zajednica misli o samoj zajednici, o radu Sarajevskog otvorenog centra, i na kraju o političkoj participaciji LGBT osoba. Podaci prikupljeni upitnicima obrađeni su u SPSS statističkom programu. Deskriptivna analiza je pisana na osnovu statističke analize i bazirana je na interdisciplinarnom pristupu oblastima i temama kojima se bavi. Kroz analizu nam je, prije svega, bilo važno da interpretiramo pitanja koja smo postavili kao ciljeve istraživanja. Ova analiza će poslužiti kao platforma za dalje zagovaranje, kod vladinih i drugih institucija – policija, zdravstvo, resorna ministarstva, pravosuđe itd, promjena u korist LGBT osoba. Istraživanjem je obuhvaćeno 545 osoba, starosti od 54 do 15 godina. Osoba ženskog spola je bilo 275, muškog 246, interseksualnog 14, transeksualnog 9, a 1 osoba je označila da se ne identificira po spolu. Od ovog broja, 252 osobe su se identificirale kroz ženski rod, 235 kroz muški, kroz transrodnost se 9 osoba identificiralo, 42 osobe se ne identificiraju rodno, dok se njih 7 izjasnilo kroz sopstvenu samokreaciju roda. Što se seksualne orijentacije tiče, 338 je homoseksualne orijentacije, 151 osoba je biseksualne, 25 je panseksualne, 7 osoba se izjasnilo kao aseksualno, 9 kao heteroseksualno, a 15 osoba je odgovorilo „drugo“ i dopisalo kako razumiju svoju seksualnost. S obzirom na nezanemarivu brojnost trans* i interseks osoba koje su učestvovale u istraživanju, u jednom poglavlju se posebno bavimo njima. Kroz pitanje koje osobe iz Vašeg okruženja znaju/ne znaju da ste LGBT osoba, pokazalo se da za čak 90,4% LGBT osoba prijatelji_ce znaju i da ih velika većina podržava – od ukupnog broja prijatelja_ica koje znaju, 89,2% podržava svoje LGBT prijatelje_ice. Također, i kolege_ice sa posla/iz škole/sa fakulteta češće znaju da je osoba LGBT nego članovi porodica. Naime, za 46,4% osobe okruženje sa posla, iz škole ili fakulteta zna da su LGBT i dvije trećine (66,6%) ih podržava. Sestra/sestre u 44,7% prilika znaju da im je brat/ sestra LGBT osoba, i 86,7% pružaju podršku, što ih čini grupom koja poslije prijatelja_ica najviše podržava LGBT osobe. Na četvrtom mjestu su majke/starateljice – za 40,7% LGBT osoba majke znaju, ipak samo 61% majki podržava svoju djecu. Brat/braća u 37,1% znaju, ali ih većina podržava, 75,9%. Za svaku treću osobu poznanici_e znaju (36,8%) i većina ih podržava (67%). Svakoj petoj LGBT osobi otac/staratelj zna za seksulanu orijentaciju ili rodni identitet (22,7%) i manje od polovine podržava svoju djecu (41,8%), što očeve/ staratelje stavlja na posljednje mjesto kada je uža porodica i davanje podrške u pitanju, a zatim slijedi šira familija (za samo 15,2% LGBT osoba šira familija zna, ali ih zato dvije trećine ovih koji znaju - 65,7% - podržava). Na pitanje da li ste doživjeli neki vid diskriminacije zato što ste LGBT osoba, pozitivno je odgovorilo 35,8%, a negativno 63,1%. Jasno je da osobe koje nisu autirane u široj javnosti – na poslu, na fakultetu, poznanicima itd – ne mogu ni biti diskriminisane na osnovu svoje seksualne orijentacije. Istraživanje pokazuje da kolege_ice sa posla/iz škole/sa fakulteta u 40,7% znaju da je osoba LGBT ali ih gotovo polovina ne podržava. Također, za svaku treću LGBT osobu poznanici_e znaju koje je seksualne orijentacije. Sve ovo zajedno se uklapa u dobijenu sliku da je malo više od trećine LGBT osoba autovano širem krugu ljudi, te zato diksriminaciju i trpi otprilike svaka treća LGBT osoba. Diskriminacija se ne prijavljuje u 93,8%. Samo su 3 slučaja diskriminacije bila procesuirana, 1 slučaj je završio uspješno, a 23 slučaja koja su bila prijavljena nisu bila procesuirana nikada. Zbog svog rodnog izražavanja ili seksualnog identiteta 23,5% osoba je doživjelo nasilje, a 74,2% osoba nije nikada bilo žrtva nasilja. Fizičko nasilje je doživjela svaka treća osoba, a seksualno skoro svaka peta. Žrtve nasilja su gotovo uvijek autirane osobe. 130 osoba je doživjelo neki oblik nasilja, samo njih 17 je prijavilo to nasilje, a samo 3 slučaja su procesuirana na sudu, dok se 2 slučaja još procesuiraju. Ako se uzme u obzir dobijeni podatak da su samo 3 slučaja, od 17, prijavljenog nasilja procesuirana na sudu, zaista nije neobičan podatak da LGBT osobe nemaju povjerenja u institucije koje treba da ih štite. U policiju ima povjerenje 23,1% ispitanika_ca, dok čak 73,6% nema. Svaka treća osoba koja, trpeći posljedice homofobije, osjeća depresiju, strah, uznemirenost, potištenost, ili neke druge simptome, odlučuje se da potraži stručnu psihološku, psihijatrijsku ili terapeutsku pomoć, a razlozi se odnose ili na pretpostavljenu nekompetenciju osoba kojima bi se obratile, ili na strah da će se otkriti njihova seksualnost. Kao najveći problem, gotovo, 70% ispitanika_ca izdvojilo je nedovoljnu podršku porodice i prijatelja_ica. Iako 85,2% LGBT osoba ne mora pred prijateljima_cama da skriva svoj rodni identitet i seksualnu orijentaciju, očigledno je da većina ne dobija emotivnu, psihološku i socijalnu podršku kakvu želi. Sa druge strane, kako je i pitanje o podržavanju (grafikon 10) pokazalo – porodica nije mjesto podrške, tako je težina ovog podatka samo potvrđena kroz pitanje o najvećim problemima. Gotovo isto tako veliki problem je i fizičko nasilje (napadi, uništavanje imovine i ostalo) – 68,9% osoba ga je označilo kao najveći problem. Psihičko/verbalno nasilje je označilo kao problem skoro isti broj osoba (68,7%). Kada problem nasilja, bilo fizičkog bilo psihičkog, povežemo sa nefunkcionisanjem institucija kada je riječ o kažnjavanju osoba koje vrše nasilje, problem procesuiranja i kažnjavanja nasilja se izdvaja kao najhitniji koji treba rješavati. Diskriminacija na radnom mjestu, u školi ili na fakultetu, predstavlja jedan od najvećih problema za čak 62,6% ispitanika_ca, što problem diskriminacije stavlja u gotovo istu ravan sa nasiljem. Problem nedostatka programa podrške od strane državnih institucija je 66,4% osoba izdvojilo. Policija, sudstvo ili pojedine oblasti zdravstva ne pružaju svoje usluge na profesionalan način, što zbog nedostatka znanja vezanog za LGBT pitanja, što zbog visokog stepena homofobije. Cilj istraživanja stepena aktivne i pasivne političke participacije LGBT osoba bio je osvijetliti činjenicu (koja se podrazumijeva, ali joj se ne pridaje nikakva važnost, a još manje se u njoj vidi izvjesni politički potencijal) da su LGBT osobe, također i, glasači_ice na izborima (više od polovine ispitanih LGBT osoba koristi svoje pravo glasa), da su oni i osobe koje su članovi_ice političkih stranaka u BiH (62 osobe su u političkim strankama), da se kandidiraju na različitim izborima, da imaju određene rezultate (13 od 62 osobe su se kandidirale na izborima i imale određene rezultate). Na osnovu analize dobijenih statističkih podataka i dodatnih komentara koje su ispitanici_e isticali, napisali smo opšte zaključke i preporuke za određene sektore - pojedine oblasti zdravstva, policija, ali i civilno društvo – jer se pokazalo da ne pružaju svoje usluge na profesionalan način, a razlozima i rješenjima ovakve situacije bavili smo se u posebnim preporukama.

Equality. --- LGBT people. --- Gay rights. --- Sexual minorities.

Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Analiza predstavlja pregled praćenja izvještavanja o LGBT temama u štampanim medijima u Bosni i Hercegovini. Kako se tri godine zaredom pratilo medijsko izvještavanje, u ovoj medijskoj analizi će biti dat pregled svake godine, kao i poređenje, u svrhu dobijanja generalnih zaključaka i preporuka za budući rad medija. Ova analiza pruža sveobuhvatnu sliku medijskog izvještavanja za period 2012–2014. Uporedit ćemo načine izvještavanja štampanih medija od 2012. godine do danas. Svake godine pratile smo kakva se terminologija koristi, koji su stereotipi prisutni, koje se teme obrađuju, koliko se izvještava o dešavanjima u BiH u odnosu na dešavanja iz regije i svijeta te smo predstavljale negativne i pozitivne primjere. U drugom dijelu analize govorimo o terminima koji su najčešće korišteni u toku ove tri godine, te na koji način samo korištenje terminologije može da implicira stav novinara_ke u odnosu na LGBT osobe. Govorit ćemo i o tome koliko naslovi uopšte odražavaju sadržaj samog teksta. Ukazat ćemo na problem da mediji, svjesno ili nesvjesno, fotografijama, naslovima i podnaslovima izazivaju paniku. Treći dio analize predstavlja statistički pregled pisanja o LGBT temama u štampanim medijima u prethodne tri godine. Nadalje, kroz konkretne primjere date su, za svaku godinu, dobre i loše prakse medijskog izvještavanja. Na kraju analize donosimo sveobuhvatne zaključke i preporuke do kojih smo došle kontinuiranim praćenjem i analiziranjem medijskog izvještavanja u Bosni i Hercegovini.

LGBT people. --- Gay rights. --- Equality. --- Sexual minorities.

Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Istraživanje javnog mnijenja u BiH na temu homofobije provedeno je tokom maja mjeseca 2013. godine na reprezentativnom stratifikovanom uzorku od 1010 ispitanika_ca, s ciljem utvrđivanja stepena homofobije u bh. društvu. Ciljevi istraživanja su saznajni i pragmatički, jer se, osim što se dobija uvid u opću strukturu ispitivane pojave i njenu eksplanaciju, otvaraju mogućnosti za različite oblike aktivnosti s ciljem smanjenja stepena homofobije u društvu. Glavni rezultati istraživanja ukazuju da, generalno, postoji nizak stepen senzibilizacije opće populacije prema LGBT osobama – mali broj poznaje probleme sa kojima se ova populacija susreće kao i zakonsku regulativu koja se odnosi na ovu oblast. No, mogu se naći i rudimenti tolerantnosti budući da više od 90 % ispitanih ne bi vršilo fizičko ili verbalno nasilje nad ovom populacijom, a ¾ ga ne bi posmatralo pasivno, odnosno pomoglo bi žrtvi nasilja. Kada je o stepenu socijalne distance riječ, dobijeni su, uslovno rečeno, raspolućeni odgovori ali je stepen odbijanja ispitivanih oblika socijalne interakcije – komšijskih odnosa, poslovnih i prijateljskih – veći od njihovog prihvatanja. Istraživanje je pokazalo da su LGBT osobe najmanje prihvaćene / prihvatljive kao prijatelji, potom kao šefovi na poslu, zatim kao radne kolege i na kraju kao komšije. Iako se po skali socijalne distance komšijski odnos posmatra kao socijalno bliži u odnosu na poslovne odnose, te se, ako je određena grupa u društvu odbačena, tu dobijaju i veći stepeni socijalne distance, u slučaju našeg istraživanja to nije bio slučaj. To je vjerovatno posljedica činjenice da se komšijski odnosi mogu dijelom izbjeći, dok poslovni odnosi pretpostavljaju svakodnevnu interakciju tokom radne sedmice i svojevrsnu etiku kolegijalnosti. Prijateljski odnosi, u koju osoba ulaže čitavu svoju ličnost najmanje su prihvaćeni / prihvatljivi za naše ispitanike i ispitanice. Porodične odnose, kada se kroz njih prelomi tema seksualne orijentacije, ispitivali smo kroz prizmu interakcije roditelj–dijete budući da je riječ o dugotrajnom, emotivno prenapučenom odnosu koji traje čitav život. Rezultati pokazuju da bi roditelji pokušali da izbalansiraju odbacivanje LGBT tema iz svog porodičnog miljea, u isto vrijeme održavajući kontakt sa djetetom koje je drugačije seksualne orijentacije, različitim taktikama – daleko najčešće ubjeđivanjem, potom prihvatanjem, podrškom a na kraju i batinama. Kada je o coming outu riječ, tj. javnom manifestovanju drugačije seksualne orijentacije, tu su dobijeni odgovori koji u natpolovičnoj većini ukazuju na odbijanje. To se naročito pokazuje za ljubljenje na javnom mjestu, što je za ¾ ispitanika_ca neprihvatljivo, dok je npr. promjena spola manje neprihvatljiva (za ukupno 59,5 % ispitanika_ca), vjerovatno jer se dešava „unutar četiri zida“ (ovog puta hirurških ordinacija). No, kada je riječ o paradi ponosa, dobijeni su više nego zanimljivi podaci. Iako je u društvu stvorena lažna slika da su faktički svi građani_ke BiH protiv održavanja ove manifestacije, da u njoj vide provokaciju, naši ispitanici_e su imali podijeljeno mišljenje, što vjerovatno odražava ideološke i druge polarizacije koje postoje u društvu. Ohrabrujući je podatak da 65,7 % ispitanih smatra da homoseksualne osobe treba tretirati jednako kao sve druge građane_ke, s upozorenjem da se radi o prihvaćenosti na apstraktnoj ravni, a ne u kontekstu neke konkretne socijalne interakcije kao što je to bio slučaj kada smo mjerili stepen socijalne distance. Iako se iz istraživanja može nazreti postojanje homofobije u bh. društvu, činjenica da su na neka pitanja dobijeni pozitivniji odgovori ili je uočena podijeljenost u mišljenjima ukazuje na to da su u društvu prisutni rudimenti tolerantnosti prema Drugom i Drugačijem, koji mogu poslužiti kao osnova za dalji rad na edukaciji, senzibilizaciji svijesti i promociji vrijednosti otvorenog i tolerantnog društva. Tako je stepen obrazovanja bio najznačajniji prediktor kada je o izraženom stepenu homofobije riječ. Što su ispitanici_e obrazovaniji, to su u većoj mjeri imali pozitivnije i otvorenije stavove. To su potvrdili i dobijeni stepeni statističke značajnosti utvrđeni faktički pri svakom pitanju kada smo utvrđivali njegov odnos sa nivoom obrazovanja. Posebno je bitno podvući da su samo fakultetski obrazovani u natpolovičnoj većini prihvatali različite oblike interakcije sa LGBT osobama (komšijske, poslovne i prijateljske). Fakultetski obrazovane osobe također u većoj mjeri navode da poznaju neku homoseksualnu osobu, i ovo poznavanje u kombinaciji sa većim stepenom obrazovanja svakako doprinosi liberalnijim stavovima. Također, spol se pokazao, nakon obrazovanja, kao statistički najznačajniji faktor koji utiče na stepen homofobije. Žene su pokazale liberalnije i otvorenije stavove u odnosu na muške ispitanike, s tim da su oni u procentualnom smislu manji u odnosu na faktor stepen obrazovanja. U statistički značajnoj mjeri su pokazale manji stupanj socijalne distance prema svim oblicima socijalne interakcije koji su ispitivani, u većoj mjeri bi prihvatile seksualnu orijentaciju vlastitog djeteta i manje su sklone verbalnom ili fizičkom nasilju prema LGBT osobama, što bi, također statistički značajno, rjeđe posmatrale pasivno (iako važe, navodno, za „slabiji spol“!). Kada je o coming outu riječ, i tu su žene pokazale veći senzibilitet, s tim da za polovinu pitanja iz ove oblasti nisu dobijene statistički značajne razlike. Tik uz spol, značajan prediktor stavova bio je i tip naselja, gdje su stanovnici_e urbanih područja pokazali da imaju pozitivnije stavove prema LGBT populaciji. I na kraju, kao značajan faktor pokazala se i dob ispitanika_ca. Iz dobijenih distribucija frekvencija na postavljena pitanja, uočena je tendencija da su ispitanici_e u većoj mjeri liberalniji i otvoreniji prema LGBT osobama što su mlađi. No, razlike su u stavovima u manjem broju slučajeva bile statistički značajne nego kada je riječ o drugim sociodemografskim obilježjima, ali su faktički na svako od postavljenih pitanja ispitanici_e mlađi od 50 godina imali liberalnije stavove u odnosu na starije ispitanike_ce. Zanimljivo je da je najmlađa starosna kohorta (18–35 godina) u nekim pitanjima imala liberalnije stavove u odnosu na narednu starosnu kohortu (36–50 godina), a u nekima ne, što je svakako povezano sa manjkom znanja, iskustva, socijabilnosti (nisu roditelji, nemaju posla i sl.) ali i većom ravnodušnošću pa i otuđenjem koja odlikuje mlađe generacije. I na kraju, religioznost se pokazala kao najmanje značajan prediktor stavova budući da su u ovom kontekstu najrjeđe dobijane statistički značajne razlike, iako u procentualnom smislu osobe koje su deklarativno izjavile da nisu religiozne imaju u nešto većoj mjeri otvorenije stavove prema LGBT osobama. No, kako je religioznost složen fenomen koji se ne može mjeriti samo deklarativnim opredjeljenjem, jer ima i višedimenzionalnu i složenu praktičku dimenziju, zbog nedovoljne operacionalizacije ove varijable i činjenice da se nije pokazala statistički značajnom, nismo je detaljno analizirali sa drugim sociodemografskim obilježjima (poglavlje br. 5). Ovo istraživanje, može se zaključiti, ima veliku saznajnu kao i praktičku dimenziju. Slična istraživanja su u BiH više nego rijetka te se otvara prostor i polje za ulazak ove teme u naučni i društveni mainstream. Nadalje, jasno se očitavaju i praktičke dimenzije ovog istraživanja, jer se pokazuje da treba raditi na edukaciji, senzibilizaciji svijesti i upoznavanju sa konkretnim, realnim Drugim i Drugačijim o kojem nerijetko imamo stav, a da se s njim nismo nikad susreli u realnom životu. Naime, skoro ¾ ispitanih navodi da ne poznaje nijednu osobu homoseksualne orijentacije. Da je edukacija bitna ukazuje i izrazito veća liberalnost visokoobrazovanih, no ostaje upitno u kojoj je mjeri moguće raditi na edukaciji osoba sa izrazito niskim stupnjem obrazovanja budući da imaju ograničena znanja i slabiji kategorički aparat na koja bi se ovaj novi, drugačiji senzibilitet mogao nadograditi. No, činjenica da su žene u manjoj mjeri od muškaraca znale da navedu koji su glavni problemi homoseksualnih osoba i koji zakon reguliše ovu oblast, pri tom pokazujući veću otvorenost i senzibilnost, uključujući i spremnost da se umiješaju i pomognu LGBT osobi koja je žrtva nasilja, pokazuje da senzibilnost i osjećajnost ne idu uvijek ruku pod ruku sa kognicijom, te da postoje načini da doedukacija i rad na senzibilizaciji obuhvati sve kategorije stanovništva. Da postoje mogućnosti za promjenu stavova o LGBT osobama, pokazuju i longitudinalna istraživanja provedena u Evropi koja oslikavaju trend mijenjanja stavova građana_ki Evrope u pozitivnom pravcu. Dok su npr. sedamdesetih godina dominirali negativni stavovi, a osamdesetih ambivalentni (no opet ispod srednjeg skora, što znači nešto bliži netolerantnim opredjeljenjima), od devedesetih godina prošlog vijeka pa nadalje istraživanja pokazuju porast tolerancije i uopće prihvaćenost LGBT osoba, s napomenom da postoje regionalne evropske razlike, razlike od zemlje do zemlje u stepenu ovih promjena.

Human rights. --- LGBT people. --- Homosexuality. --- Sexual minorities.

Choose an application

• Reference Manager
• EndNote
• RefWorks (Direct export to RefWorks)

Analiza ukazuje na različite aspekte problema u Bosni i Hercegovini sa kojima se LGBT osobe susreću kako u pravnom sistemu zdravstvene zaštite, tako – što je još i značajnije za ovo istraživanje – u situacijama kada su im zdravstvene usluge neophodne. Spoj nekoliko činjenica koje odlikuju trenutnu bh. realnost – nekoherentnost političkog sistema, nedosljednost zdravstvenih praksi, marginalizacija osoba različitih seksualnih orijentacija, spolnih i rodnih identiteta – na sasvim se konkretan način prelama preko leđa LGBT osoba kada se razbole, gdje se sva paradoksalnost i diskriminacija potvrđuju. Istraživani su različiti aspekti problema u sektoru zdravstva kroz analizu pravnih akata i kroz intervjue koji su rađeni sa zdravstvenim radnicima_ama koji obavljaju različite poslove u okviru zdravstvenog sistema. Za potrebe ove studije primijenjena je neprobabilistička metoda uzorkovanja, čiji se kriterij zasnivao na relevantnosti sagovornika_ca u odnosu na specifične ciljeve istraživanja, tzv. namjerni uzorak. Osim intervjuima, do podataka se dolazilo i istraživanjem relevantnih pravnih dokumenata na nivou BiH i njenih entiteta i već urađenih istraživanja iz oblasti zdravstva. Uvodni dio sadrži analizu pravnog konteksta, te kratku analizu postojećih institucionalnih mehanizama zdravstvene zaštite. U centralnom dijelu dati su rezultati istraživanja koji su analitički i sistematično predstavljeni isticanjem najmarkantnijih činjenica, uz posebno naglašavanje negativnih i pozitivnih praksi sa kojima se pacijenti_ce susreću u sistemu zdravstvene zaštite. Završni dio analize istraživanja, pored zaključaka, sugerira eventualna rješenja određenih problema kroz opće preporuke. Zdravstveni sistem u BiH, ni u teoriji ni u praksi, ne prepoznaje LGBT osobe kao ranjivu grupu. Od informiranosti i obrazovanja zdravstvenih radnika, preko usluga koje pružaju, do pitanja zdravstvenog osiguranja, LGBT osobe su prilično nevidljive u oblasti zdravstva. Sve ovo doprinosi diskriminaciji LGBT osoba jer im je uskraćena adekvatna podrška, a kada je riječ o trans* i interseksualnim osobama situacija je još specifičnija utoliko što njihov spolni identitet (još uvijek) nije norma. Sa druge strane, to što ne postoje posebni programi integriranja specifičnih pitanja koja se tiču LGBT građana_ki koji koriste zdravstvene usluge, ali i LGBT zaposlenika_ca u javnim ustanovama, pokazuje da ne postoji svijest niti volja da se kroz zakonski okvir suzbija marginalizacija motivirana homofobijom. Konačno, analizom dobijenih rezultata pokazalo se da procedure prema LGBT pacijentima_cama u sektoru zdravstva nisu usklađene. Nedosljednost profesionalnog ponašanja zdravstvenih radnika_ca, njihovo (lično) razumijevanja etike poziva, ali i nepoznavanje važećih stajališta struke, uz rascjepkan administrativni sistem sektora i neprovođenje zakonske regulative, doprinose nekonzistentnosti funkcioniranja sistema. Iako situacija nije ni crna ni bijela, nedopustivo je, s aspekta etike struke, da od ličnih vrijednosti ili znanja svakog zdravstvenog radnika_ce ponaosob zavisi profesionalni tretman LGBT osobe koja dođe po pomoć. Kvalitet zdravlja i života LGBT osoba zavisi od svakodnevne zdravstveno-socijalnopravne mreže u kojoj ljudi žive i koja se može unapređivati, jer zdravstveni sistem BiH ima potencijala za to, što pak pokazuju pozitivne prakse koje postoje u ovom sektoru.

LGBT people. --- Gay rights. --- Human rights. --- Sexual minorities.